недеља, 24. јул 2011.

Recenzija (anime): 12 kraljevstava (Juuni kokuki)


12 kraljevstava (originalno Juuni kokuki ili kokki, što znači "Hronika 12 zemalja") je televizijska anime-serija emitovana 2002. i 2003. na mreži NHK, i animirana od strane studija Pierrot. Sastoji se od 45 epizoda. Najveće ime povezano sa njenom produkcijom je svakako Fuyumi Ono, čija istoimena serija romana je poslužila kao predložak



Premisa se ukratko može opisati kao putovanje devojke iz savremenog Japana u jedan drugi svet, gde vladaju drugačiji zakoni i magija, i u čijoj sudbini ona igra značajnu ulogu. Koliko li je samo animea, a kamoli drugih dela, rađeno s takvom premisom? Fushigi Yugi prvi pada na pamet, a ne odmaže ni činjenica da se oba sveta napajaju uticajem kineske mitologije. Međutim, svet iz Fushigi Yugija je direktnije vezan za mitološku Kinu; u 12 kraljevstava možemo da govorimo samo o inspiraciji, nalik na Tolkinovu inspiraciju ciklusom priča o kralju Arturu. Drugo - i važnije - ciklus priča o 12 kraljevstava je počeo pre nego što je takva tematika postala izuzetno popularna, čak pre Fushigi Yugija, i zato su sve priče o neoriginalnoj osnovi neosnovane (pun intended).


Za razliku od mnogih drugih dela te vrste (Escaflownea, na primer), 12 kraljevstava su čista epska fantastika, bez robota, bez svemirskih brodova i bez bilo kakvih uređaja koje vezujemo za naprednu nauku. Takođe, komedija i romansa su minimalni u odnosu na druga slična dela. "Šta onda ostaje?", pitaće neko. Avantura, politička intriga i priča o sazrevanju, u najboljem izdanju.

Vizuelno, serija izgleda solidno. Ništa revolucionarno, ali ima lepih scena i grafičkih rešenja. Paleta upotrebljenih boja je široka, a dizajn glavne junakinje mi je posebno upečatljiv, i u ovakvoj vrsti dela daleko superiorniji u odnosu na standardni dizajn ženskih likova korišćen u prosečnim animeima, budući istovremeno realističan i fantastičan (i potpuno anti-moe). Isto se može reći i o animaciji i muzici - sigurno nisu među najboljima u žanru (tu titulu bi u vizuelnom domenu uzeo Seirei no moribito), ali obavljaju svoju funkciju i ne odmažu od uživljavanja u radnju.



Kakav je odnos ove adaptacije sa originalnim materijalom? Kao prvo, Fuyumi Ono je u okviru ciklusa napisala 7 romana i nekoliko priča, od kojih su samo prva četiri romana našla mesto u TV seriji, iako u donekle izmenjenom redosledu. U romanima je glavni lik sam svet, a ljudskih ili polubožanskih protagonista čije priče i sudbine pratimo ima nekoliko. U animeu je glavni lik pomenuta devojka Yoko Nakajima, i sve ostale priče su uokvirene njenom. Druga bitna razlika je u dvoje njenih prijatelja koji zajedno sa njom prelaze u drugi svet, što se u romanima ne dešava. Na sreću, to ne čini anime nekoherentnim ili nejasnim, kao što je slučaj sa mnogim sličnim adaptacijama književnih predložaka, već služi kao povod za nekoliko zanimljivih obrta u radnji. Ipak, postoji i nekoliko problema.

Najveći od njih je čuvena nezavršenost serije - iako je glavna priča o Yoko zaokružena, najvažnija sporedna priča se jednostavno prekida bez ikakvog razrešenja a i završetak čitave serije deluje slučajno, kao da je neko rekao: "prekidamo Game of Thrones (HBO-ovu seriju) posle 6.epizode". Kao razlog se navodi nekompletnost originalnog materijala u vreme produkcije animea, ali ne kupujem tu verziju. Producenti su od početka znali da gospođa Ono nije zvanično završila svoju seriju, a ipak su započeli rad na adaptaciji. Napravljena je prva sezona sa 39 epizoda, u kojoj se priča o Yoko završava prilično zadovoljavajuće. Potom, posle nekoliko meseci, TV serija se nastavlja drugom sezonom (još 39 planiranih epizoda, po nekim svedočanstvima), koja stiže do 6. epizode...i jednostavno se prekida, posle jedne završene priče koja, iako rasvetljava prošlost nekih likova, ne utiče na njihovu sadašnjost. I to je to. Razlog za snimanje tih 6 epizoda će mi ostati misterija, nažalost.

Drugi problem je velika količina specifične terminologije koja se provlači kroz seriju, i koja je daleko obimnija od svega što se pojavljuje u drugim anime-serijama. Građenje sveta je fantastično i služi seriji na čast, iako nam mnoge stvari nisu detaljno objašnjene (reprodukcija, na primer), što ostavlja još prostora za dalju dogradnju. Međutim, nepoznati termini se konstantno provlače, i ne ide u korist ljudskoj memoriji činjenica da mnogi zvuče slično, s razlikom samo u jednom slogu (ko zna nešto japanskog, razumeće bolje o čemu pričam): taika, taiho, taifu, taiki... U pisanoj formi takav pristup ne smeta koliko ovde, gde gledalac mora ili da često pauzira sliku da bi bacio pogled na neki od rečnika koji su pristupačni na internetu ili da zanemari problem i nastavi da gleda, ne razumevajući baš sve što se dešava. Težak izbor. Mada bi se taj problem mogao ublažiti odličnim prevodom, tako da se elementi reči i imena pretvaraju u slovenske ekvivalente (kao što je Zoran Jakšić uradio sa Hronikama Tomasa Kovenanta).

Treći problem, i daleko najsubjektivniji od svih, bi bio segment druge priče (one koja se ne završava), koji mi je bio prilično nezanimljiv jer su likovi uglavnom išli okolo srećni i zadovoljni i, pri susretu s nekim problemom, ubeđivali jedni druge kako će sve biti u redu. To nije trajalo predugo (nekoliko epizoda), ali mi generalno odskače od serije u kojoj se prikazuju mračne strane najplemenitijih ljudi i mračna dela nastala iz najboljih namera.

Dakle, ova serija nije savršena, ali čak i takva kakva je, sigurno je u samom vrhu svog žanra, a možda i njegov najeminentniji predstavnik (uz Berserka, koji je mračniji i nasilniji, ali deli neke slične vrline i mane). Prednosti 12 kraljevstava u odnosu na sve druge animee istog žanra su odlična psihologija glavnih likova i osećaj širine sveta potpomognut njegovim odličnim konstruisanjem.











среда, 6. јул 2011.

Mini-recenzija (CD): Yuri Shiratori - Caramel Pop (1995.)

Prva u nizu recenzija. Počeo sam češće da gledam animee ovih dana, pa će i oni doći na red. Krenimo, onda, s muzikom.


Neki od vas verovatno sad misle da sam skroz poludeo. Album koji se zove "Caramel Pop" i ima ovakav omot! Nečuveno!!! Pa onda, kao ulje dodato na vatru, tu je činjenica da je Yuri popularna glasovna glumica (seiyuu). Neki od vas verovatno znaju na šta liči to kada japanske glasovne glumice propevaju (čast izuzecima). Potpuno očekivano, Yuri nema sjajan glas (ima detinjast), i od nje se ne može mnogo očekivati u domenu pevačkih mogućnosti. Naravno, nisam dužan da pišem samo o stvarima koje volim i koje su me impresionirale ili inspirisale na bilo koji način, ali postoje stotine albuma o kojima bih mogao da pišem - nema razloga da gubim vreme na jedan od verovatno nekoliko desetina hiljada koje ne volim. Dakle, zašto baš ovaj album?

Kratak odgovor bi bio: zato što sam i ja iznenađen. Doduše, imao sam jednu informaciju koja je ublažila to iznenađenje i koja glasi: album je producirala Akino Arai, koja je i komponovala neke pesme, uz Yoko Kanno, njenog bivšeg muža Hajimea Mizoguchija, i još neke. Pa onda, tu je Hisaaki Hogari kao aranžer nekih pesama, a spominje se i Yayoi Yula. Kada se priča o japanskoj pop-muzici, to je ekipa iz snova. I, u konačnoj analizi, ispostavilo se da je ta činjenica odnela pobedu nad svim lošim nagoveštajima iznesenim u prethodnom pasusu i elegantno ih pretvorila u ništavilo.

Nazvao sam ovo mini-recenzijom zato što ću se ograničiti samo na zaleđinu i na ukupan utisak - ne mogu da formiram kompletnu sliku jer ne posedujem fizičku kopiju albuma sa obiljem informacija u bukletu, a bez toga, između ostalog, ne razumem dobar deo tekstova koji su na japanskom. S druge strane, tekstovi mi nisu od primarnog značaja u pop-muzici - ne moraju da budu na nivou poezije, dovoljno je da nisu trivijalni ili glupi, ili bar da imaju opravdanje ako se čini da jesu.

Yuri Shiratori je pozajmljivala glasove i interpretirala mnoge animirane likove tokom svoje dugogodišnje karijere, koja traje još uvek. Međutim, njena muzička karijera bila je mnogo kraća (1994-99) i iznedrila je 5 solo-albuma (4 + 1 mini) i nekoliko singlova. Caramel Pop joj je drugi album i, po mišljenju mnogih fanova, najbolji uz (ili posle) Tendence d'eau iz 1997, koji bi tek trebalo da čujem.

Muzički, ovo jeste karamela-pop. Ali ne "sladunjavi pop" kako ga zamišlja zli, cinični muzički kritičar, već pop čut kroz nevine uši u nekom svetu punom čudesa i magije, gde svaki zvuk nosi istovremeno detetu beskrajnu radost i odrasloj osobi neizmernu tugu i gde svaka boja nosi odgovarajući ukus. Što znači da nosi sve odlike muzike Akino Arai, čiji album ovo u suštini i jeste, samo izdat pod drugim imenom i sa detinjastim glasom. Ipak, svaka čast i Yuri, jer ne može svako (a pogotovo ne svaka seiyuu!) da se okruži takvom ekipom. Tokom prve polovine 90-tih Arai nije izdavala solo-radove, već se koncentrisala na namensku muziku (=saundtrekove) i saradnju sa drugim muzičarima, tako da njen rad sa Shiratori savršeno popunjava tu "rupu" u njenoj karijeri. Muzički, Arai nema težnju ka nekom posebnom instrumentu, već elegantno kombinuje sve moguće akustične i električne instrumente i elektroniku, u zavisnosti od albuma ili prilike (koncertne verzije pesama su uvek drugačije aranžirane od studijskih).

Jedino što može odbiti ljubitelje popa (a ostalima ova recenzija nije ni namenjena) je pevačicin glas, ali to bi bila šteta, jer, dok je manji deo muzike vezan za 90-te (upotreba sintesajzera, ponekad) veći njen deo je večan. Ili skoro večan. Svejedno. Ja sam, na nesreću, čuo mnogo gore glasove od Yurinog kako pevaju i mogu ovo lako da preguram. Dakle, za mene, verovatno jedan od najboljih albuma J-popa 90-tih.

Trajanje: 46 minuta


Lista pesama:
1. Caramel
2. sayonara Doctor
3. atarashii kutsu (nove cipele)
4. hikouki (avion)
5. Gingham Check de isshuukan (jedna nedelja u Gingham Check-u)
6. suteki na Seelie (lepa Seelie)
7. Emerald no mori (smaragdna šuma)
8. Bird
9. egao no kimochi (osećanje osmeha - ovo mi zvuči nezgrapno u prevodu, ali šta da radim)
10. Paw
11. Child Again
12. kaze no suna (vetrov pesak)

Link
(svi albumi osim prvog)