субота, 29. децембар 2012.

Final Fantasy Tribute - Thanks -

Čuveni japanski serijal video-igara Final Fantasy napunio je 25 godina. U čast tom jubileju, Square-Enix je 5. decembra objavio album na kome 25 izvođača ukazuje počast serijalu aranžirajući kompozicije iz njegovog obimnog muzičkog kataloga.

Od tih 25 imena, neka su mi dobro poznata, neka znam samo po čuvenju, a neka su mi potpuno nepoznata. Numere su podeljene na 2 diska, a mnoge od njih se sastoje od više kompozicija stopljenih u jednu (eng. "medley").




Nije tajna da nikada nisam bio fan originalnog kompozitora Nobua Uemacua - nisam čak ni poštovao njegov rad preterano - i uvek sam beskrajno više voleo njegove naslednike na serijalu: Masašija Hamauzua (HAMAUZU Masashi) i Đun'ju Nakana (NAKANO Junya). Kako bilo, Uemacuove kompozicije su obeležile mladost mnogih generacija i za neke ljude poseduju ogromnu nostalgičnu vrednost, a i mnoge vredi čuti na ovom albumu u novim aranžmanima, daleko kompleksnijim i raznovrsnijim od originalnih. Od uvodne Uvodne teme u ska-džez verziji legendarnih Ska-para (Tokyo Ska Paradise Orchestra) do jedine vokalne pesme na albumu, Melodies of Life, u izvođenju anđeoske Aoi Tešime i elektro-čarobnjaka De De Mouse-a (od koje, doduše, ni oni nisu mogli da naprave dobru pesmu), ovo je prilično zanimljiv i žanrovski i tonalno dovoljno raznovrstan album da omogući slušanje od skoro 2 i po sata bez zasićenja.

Listu izvođača možete videti ovde (CD Japan). Evo ga i trejler:




Album možete naći ako krenete od sledećeg linka:
http://jmp3up.info/page/1
i ubacite u pretragu njegovo ime.


субота, 22. децембар 2012.

Yasushi Nirasawa

Da ste me pitali pre godinu-dve koji je moj omiljeni dizajner čudovišta, našao bih se na muci, ali bih verovatno odgovorio Kazuma Kaneko, čovek koji je dugo vremena bio odgovoran za izgled najmračnijih Atlusovih video-igara, a to su pre desetak godina bile Persone, Shin megami tensei ili Maken X. Akira Toriyama takođe ima genijalne momente u svom radu za Dragon Quest, ali mi je Kaneko u svojoj manjoj pristupačnosti bio za nijansu draži . Ovde ne računam ljude kojima je takav dizajn bio preduslov za njihov osnovni rad, kao što su Hirohiko Araki ili Kentaro Miura i drugi.

Da me neko pita isto pitanje danas, ne bih mogao da odgovorim. Jer pojavio se novi konkurent za to mesto, Japanac Yasushi Nirasawa. Pre par meseci sam, listajući jedan japanski časopis, naleteo na reklamu za njegovu knjigu ilustracija Zangyack Works: LOG, koja na nešto manje od 100 stranica u boji prikazuje njegove radove vezane za novi tokusacu serijal Gokaiger.



Svet japanskih igranih televizijskih SF programa mi nije preterano poznat, ali, u svakom slučaju, neki dizajni koje sam video izgledaju impresivno na papiru, nezavisno od (ne)uspešnosti producenata da ih prenesu u naš realni svet. Nirasawa radi taj posao već duže vreme, dizajnirajući za neke nove iteracije Kamen Rider-a ("Maskiranog jahača"), koji se u Japanu prikazuje već decenijama.

Ako vas ovo zanima, možete započeti pretragu od ovog linka ka Wikipediji.





петак, 21. децембар 2012.

Nagrade i glamur


Pre par dana su objavili spisak nominovanih izvođača za 54. Nihon Record Taisho (Japan Record Awards) događaj, koji je neki japanski ekvivalent američkom Grammy-ju, i održava se krajem decembra. E, to već jeste čisti mejnstrim, i većinu tih izvođača nisam slušao - ali jesam nekoliko, na primer Leo Ieiri, koja je veliki favorit za nagradu za najboljeg novog izvođača. Meni zvuči kao Tamurapan, samo prosečnije i sa mnogo manje interesantnim aranžmanima. No, evo nekoliko fotografija sa konferencije za štampu, zbog kojih i pišem ovaj unos (kao i zbog šarmantne Tine Carine) - tu su svi učesnici konferencije, AAA, tri članice super-grupe AKB48, Kyary Pamyu Pamyu, Tina Carina, Ieiri Leo, i grupa Sekai no Owari ("smak sveta"), tim redom:









Moraću da preslušam i album od Kyary Pamyu Pamyu, "Pamyu Pamyu Revolution", pošto ga smatraju značajnim za trenutnu muzičku klimu - čak ga je i synchroflash (videti prethodni unos) stavio u "najbolje iz 2012.", mada sam ja još sumnjičav po tom pitanju...








Razotkrivanje J-popa

Već sam u prethodnim porukama pisao na šta mislim kad kažem 'J-pop' - ukratko, na popularnu muziku nastalu u Japanu.

Na osnovu brojnih informacija, može se zaključiti sledeće:
1. Japan je drugo po veličini muzičko tržište na svetu.
2. Tokio je svetska muzička prestonica, prema broju muzičkih dešavanja i ponuda.

Naravno, nisam proverio brojke, zato što na osnovu utiska dobijenog tokom istraživanja potpuno verujem u te informacije, ali ću jednom i to pokušati da potvrdim, ako ni zbog čega drugog ono zbog samozadovoljavajućeg osećaja autoritativnosti.

Prema sajtu zasshi-data.com, Japanci imaju 64 muzička časopisa (pogledati tabelu na dnu linkovane stranice), a muzika je donekle zastupljena u i onima koji se bave drugom tematikom. Neki od njih se bave domaćom produkcijom, drugi stranom, neki su žanrovski, drugi su fokusirani na određeni instrument, treći na audio-opremu, i može se naći nešto za svakoga. Meni je prvobitno Marquee bio zapao za oko, jer sam u njemu našao neke članke i intervjue sa izvođačima koji me interesuju, i on se bavi domaćom (japanskom, da ne bude zabune!) pop-rok scenom i izlazi dvomesečno. Sada, suočen sa takvim mnoštvom magazina, više nisam siguran šta bih najradije nabavio. Ah, te čari super-kapitalizma!

Najveći japanski sajt koji se bavi muzikom je već pominjana Natalie.mu (volim da je pominjem u ženskom rodu), koja donosi brdo vesti iz svih mogućih žanrova popularne muzike, kao i rubriku Power Push, sa tematskim člancima i intervjuima, a ima i veliku bazu izvođača, gde možete naći fotografije i linkove za dalje istraživanje. Natalie ima i dva prateća sajta, jedan koji se bavi stripom (Comic Natalie), i drugi koji se bavi komičarima (Owarai Natalie), koji su značajan deo japanske popularne kulture. Mene taj drugi ipak ne zanima preterano (a nemam ni vremena da proverim da li grešim), ali Comic Natalie je jedan od mojih osnovnih izvora informacija o japanskom stripu već duže vreme.

Iako je Natalie po svom položaju najveći izvor japanskih muzičkih vesti - dakle, mejnstrim po definiciji - ono o čemu oni pišu nije ni izbliza uvek mejnstrim muzička scena (ili stripska). Nema baš svega, to je tačno, ali pojavljuju se i mnoga "opskurna" imena. Mnogo toga možete pronaći na internetu kao preporuku ovog ili onog znalca, ali to je rascepkano i podeljeno na toliko strana (tj. znalaca) da jednostavno gubim volju za takvim istraživanjem. Ovde je sve na jednom mestu, i nedostatak bilo kakvog vrednovanja je čak osvežavajući. Ostavljen sam sam sa svojim... ukusom, valjda? Do sada sam se vodio preporukama ljudi koji delimično prate japansku scenu, kao što su bili ongakusei ili Olivier Van, ali otkrio sam da postoji mnogo više - mnogo, mnogo više - meni vredne muzike nego što je ijedan pojedinac sposoban da mi preporuči. Najbliži ukus mome ima Francuz sa nadimkom synchroflash, i on sluša u proseku nekoliko novih albuma dnevno već godinama, ali čak i njegove liste najboljeg iz određenih godina imaju propuste i viške (po meni). Recimo, njemu je na (trenutno) 33. mestu najboljih izdanja iz 2012. album Plus to Minus no shikumi od grupe nano.RIPE koji je meni sasvim prosečan, a glas pevačice mi je čak iritantan. Sličnu muziku - melodičan gitarski rok sa fantastičnim temama - sviraju Pirokalpin, koji su mi mnogo draži, i njih nema na pomenutim listama. Chara mi je genijalna, i kad je na vrhuncu forme, malo toga iz svetske popularne muzike može da se meri s njom, ali novi album od Urbangarde mi je nekako smisleniji i koherentniji od njenog (koji je odličan, moliću lepo!). Ipak, globalno su to mnogo moćne liste.

Sada se, međutim, javlja drugačiji problem. U poslednja dva meseca, Natalie je objavila preko 100 muzičkih članaka u rubrici Power Push. Kako u takvom mnoštvu pronaći ono što me zanima? Nema pravila - možda se sve svodi na intuiciju - ali za mnoge bendove sam se zainteresovao preko njihovog izgleda ili vizuelnog identiteta (koji ne mora uvek da se svodi na fotografije članova) - ili je to možda kod nekih bilo odsustvo "neželjenog" izgleda? Recimo, World Order - sedmorica muškaraca u poslovnim odelima koji zauzimaju čudne poze:



 Kako je moguće da oni ne budu interesantni? Ah, dobro, verovatno jeste moguće, ali slučaj je hteo da ne bude tako ovaj put, i naleteo sam na nešto koreografski daleko zanimljivije od Gangnam style-a - da ne kažem da je muzički superiornije. I Urbangarde sam "otkrio" na taj način. Mislim , pevač koji ima frizuru poput ludog umetnika i pevačica koja izgleda poput prelepe porculanske lutke... i urodilo je plodom. Ta metoda mi je pomogla čak i kog izvođača potpuno normalnog i neupadljivog izgleda kao što je Sekitori Hana. Kad smo već kod nje, evo snimka sa njenog koncerta (pesma sa prošlomesečnog albuma):





Ova pesma, budući bazična po svom aranžmanu, dobro pokazuje po čemu se moderna japanska muzika razlikuje od, recimo, američke - muzički ni po čemu, jedino što japanski jezik ima drugačiju fonetiku i drugačije se peva na njemu. Neki će taj nedostatak nacionalnog muzičkog identiteta uzeti za zlo, ali recimo da on ipak postoji, samo je prilično ograničen u odnosu na neku vrstu globalnog muzičkog identiteta koji vlada tamo.

Uf, mnogo sam se raspisao ovaj put, a o muzici nema mnogo smisla pričati. Imam u planu jednu malu prezentaciju u narednim mesecima, i bićete obavešteni o njoj na vreme. Predlažem da u međuvremenu odete na ovu stranicu i počujete nekoliko ekscentričnih pesama od Her Ghost Friend, koji su ih besplatno stavili na SoundCloud - ali, požurite, biće tamo samo do 25. decembra!

Out of Print!?

Kultna japanska folk/progresivna rok grupa Zabadak reizdala je svoje najbolje albume! 12. decembra objavljen je boks-set od 5 SHM-CD-ova. Neka vas ova slova ne zaplaše, SHM-CD je u Japanu čest format - CD od nešto boljeg materijala - za koji vam ne treba nikakva posebna oprema, a ni u ceni nisam primetio nikakvu razliku. Evo, ovih 5 u kutiji koštaju 10000 jena (za strano tržište, tj. bez plaćanja poreza), što nije skupo za takvo izdanje (oko 100 evra). S druge strane, nisam imao da izdvojim toliku cifru za te potrebe, a tu bi još bili poštarina i eventualni troškovi na carini. Dodatni udarac zadaje činjenica da je već 15. decembra, kada sam bacio pogled na CD Japan u vezi datog proizvoda, ovaj bio Out of Print! Samo 1000 primeraka je napravljeno, nažalost.


Boks sadrži 4 originalna izdanja (s novog mastera) i jedan dodatni disk sa pesmama objavljenim na singlovima, koncertnim verzijama i slično. Sve pesme su iz njihovog perioda vezanog za etiketu moon alfa, što će reći, 1989-93, što se generalno smatra njihovim vrhuncem.

Inače, koncerti Zabadaka su stvarno bili legendarni i dan-danas volim da ih gledam.

четвртак, 6. децембар 2012.

Od sada: strahoslovna muzika

Ako danas ukucate "Urbangarde" u Guglov pretraživač, dobićete među prvih 20 rezultata link ka ovom malom blogu. Veoma sam ponosan na tu činjenicu i potrudiću se da nastavim taj trend opisa i promocije relativno opskurnih izvođača na Zapadu. Odlučio sam da proširujem i apdejtujem profile (iako za sada postoji samo jedan!) kako se budem upoznavao sa radom muzičara, i čitaoci će biti pravovremeno obavešteni kada se to desi.






Žena na gornjoj slici je "kriva" za moju trenutnu... hm, opsednutost svetom japanske popularne muzike. Njeno ime - ili, bolje rečeno, ime njenog solo-projekta - je Tamurapan, i ona peva tradicionalni pop, ali vrlo dobar - odličan čak, moliću lepo. Uz to, sama komponuje, aranžira, piše tekstove i crta za svoje albume, i to je bila njena izložba slika na koju sam naleteo, koja me je naterala da pomislim: "Ah, ovo nisam znao! Da vidimo šta još ne znam!" I tako sam se okrenuo ka Natalie-i, stecištu svega bitnog što se dešava u japanskoj muzici, od idola do avangarde, i uronio u nepregledne okeanske dubine jedne strane muzičke scene, druge po veličini na svetu - ali dok se sa američkom zbližavamo od detinjstva, japanska nam ostaje velika nepoznanica.

Koji je razlog toga? Japanski jezik u većini pesama (kad već nisu na engleskom ili engreskom, jel'te)? Gluposti - većina ljudi ni ne sluša pažljivo reči, pa čak i ja retko to radim. Uostalom, Gangnam Style je dokaz da jezik nije nikakva barijera u popularnoj muzici. Možda zato što se većina stranaca prvo sretne sa idolima, visual kei bendovima ili sa popularnim grupama kao što su Perfume (koji su ipak svi redom - budimo iskreni - muzički bezvredni)? Koji god da je razlog, problem ostaje, zajedno sa predrasudama. E, protiv toga ćemo se boriti zvukom - pa i čekićem, ako treba!


Na slikama dole su neki od izvođača čija mi je muzika privlačna a koje sam slušao u poslednjih mesec dana: Chara, Chocolat, Special Others, Rin toshite Shigure, Furukawa Honpo, Negoto, Saotome satsuki, Uchuujin, Bomi, Polysics.

















Svega tu ima, od fuzije džeza i post-roka (Special Others) do divljačkog garažnog roka (Saotome satsuki). Od nekih od njih (kao što su Uchuujin) čuo sam samo nekoliko pesama, jer mi nije moguće naći njihov (mini-)album onlajn. Govorim o piratskoj verziji, ali u ironičnom spletu okolnosti, vrlo mi je lako naći taj isti album ako ga platim. Međutim, u poslednjih par meseci kupio sam samo jedan CD: Geiger Counter Culture od Urbangarde, jer mislim da je vredan toga (time mislim na u startu duplo veću cenu japanskih CD-ova + poštarinu + moguću carinu...), i za sada najbolji album ove godine u Japanu (rek'o ja). Ako budem kupovao još nešto u skorije vreme, to će biti album od Bomi ili, eventualno, Saotome satsuki. Bomi, koja je rođena u Njujorku od roditelja Korejaca, ali živi u Japanu od detinjstva, u saradnji sa producentom wtf-om izdala je takođe jedan od najboljih albuma ove godine; Saotome satsuki imaju 2. mini-album koji je čista eksplozija agresivne razuzdanosti i iskrene emotivnosti (to su oni što na slici gore izgledaju kao grupa omamljenih narkomana).

Za kraj, slika Joou-bachi (ili Ziyoou-vachi, kako oni sami pišu svoje ime latinicom), Kraljice-pčele, mada u starijem sastavu, sa početka godine, kada je sa njima još bila gitaristkinja Gigi. Glem-pank, ali za pravi utisak treba ih videti uživo.


(Inače, sve slike su sa Natalie.mu)